Tuga

Dobrodošli na moj blog

02.06.2014.

Oni dani..

Ma mogu ja bez tebe mili. Mogu da ne mislim na tebe sve dok mi tvoja zamjena okupira misli. Ali, kada dođe noć, kroz glavu mi prolete svi naši zajednički trenuci. Svi oni dani kada si me činio najsretnijom ženom na svijetu, oni dani kada sam bila samo tvoja. I tada, suza sama sklizi niz usne, brišući tragove njegovih poljubaca, a srce ubrzanim ritmom dokazuje da on nikada neće moći biti ti, da sa njim nikada neću biti sretna, jer jednostavno svi mi imamo tu jednu osobu bez koje možemo, ali ne želimo. Bez koje naš život nije potpun i bez obzira čija je sad, zauvijek ostaje naša. Tu, na lijevoj strani, tu gdje nemirno kucka na spomen njegovog imena.

02.06.2014.

:3

Ne, mi više nismo zajedno. Ne čujemo se i ne vidjamo. Vrijeme prolazi i nadam se da će s vremenom i moja ljubav umrijeti. Ne,on nije bio onaj pravi. Nažalost. I nije bio ni blizu savršenstva. Imao je mane i znao je jako povrijediti me. Možda nije bio vrijedan mog žrtvovanja za naš odnos. Ali nikad neću reći da me nije i učinio srećnom, da sam poželjela drugog kad sam sa njim. On me znao rasplakati i nasmejati. Poniziti i osvojiti. Naljutiti toliko da ga poželim otjerati do vraga, ali i zagrliti me tako da poželim da stane vrijeme. Da zauvijek ostane samo moj. On je znao sve. Jednostavno je znao sa mnom. I zato nemojte pričati loše o njemu i govoriti kako je bolje što je došao kraj. Nemojte ga spominjati jer još drhtim kad mu čujem ime. On nije bio pravi ali ja sam željela da bude. Ne dirajte ranu koja boli i zapamtite: "Ako nije bio vrijedan moje ljubavi" neka nije, ali nemate pravo da kažete da je bio đubre i da ću naći boljeg jer sam ga voljela i volim ga baš takvog kakav je! Uvijek ce on biti tu. Pored svih koji dođu i prođu, on će i dalje biti tu. Iako to možda ne zaslužuje, iako možda nemaš baš nikakvog razloga da ga pamtiš, i da ga voliš tako dugo i toliko puno, on je i dalje tu. Kad te neka nova ljubav razočara, kad uveče legneš u krevet, i listaš njegove stare poruke, gledaš njegove slike, i vraćaš film na to vrijeme kad ste bili zajedno.. Nebitno, da li je to bila jedna noć, jedan mesec ili pola godine, toliko te stvari veže za njega. Toliko uspomena se vrati pri samom spomenu njegovog imena. Pročitaš poruku i nasmeješ se, a onda u sledećoj sekundi zaplačeš, jer znaš da je to prošlo, i da se neće više nikad vratiti.

09.05.2014.

Odavno je prošlo(valjda)

Sjedeći ovako na ovaj kišni proljetni dan, razmišljajući o onome što je moglo biti, a nije, kroz glavu mi prolaze neke stare slike i jedna osoba koju vidim jasno kao da stoji točno ispred mene. Smeđa kosa,plave či, visok, stasit, zgodan s prodornim pogledom koji obara s nogu, preljepo lice, preslatki osmijeh. Dečko iz snova. San skoro svake djevojke. Imala sam prilike sresti takvog dečka, ali samo na kratko, jer žurilo mu se u nečiji drugi život, pa se nije mogao zadržati u mom. Bio je samo u prolazu. Kasno sam shvatila da se neće zadržati tu iako je imao razlog ili sam bar ja tako mislila. U početku nisam bila tako oduševljena tim prekrasnim stvorenjem, ali onda, onda sam jedan dan samo njega tražila, a kada ga ne bih našla dan bih provela s tužnim izrazom na licu. Mislila sam da je prolazna faza i da će brzo proći, ali nije, nije to bila samo prolazna faza, bilo je nešto više, nešto jače. Nakon nekog vremena shvatila sam da mi se sviđa, svakim danom sve više, više, više i više. Bio je moja jedina želja i zadnja misao kada bih na kraju dana legla u krevet. Samo sam o njemu mislila, a nisam ga ni poznavala, hah kako ironično! Pokušala sam poduzeti nešto u vezi toga, pa sam pokušala uspostaviti kontakt s njim, ali bezuspješno. Svaki puta kada bih pokušala, on je bio hladan i nezainteresiran. Nisam to htjela vidjeti i prihvatiti, tražila sam razne izgovore, opravdanja, pa sam nastavila, pokušavala sam, a svi prijatelji su mi govorili da je uzalud, da to nije dečko za mene, da me ne zaslužuje, da ja zaslužujem nekoga puno boljeg od njega. Sve sam ja to vidjela što je najgore od svega, shvatila, i znala prije njih, ali nisam mogla odustati, vidjeti, a to je ono najgore. Znaš nešto, a ne želiš to prihvatiti, ne želiš se pomiriti s tim. I onda počinje onaj najgori dio. Prvo se nadaš da je njemu negdje duboko stalo do tebe kao tebi do njega, a nije, jer on zna što ti osjećaš, a nije ga briga. A onaj drugi dio je taj gdje ti shvatiš sve to, napokon „progledaš“ i počneš se miriti s činjenicom da od toga nikada neće biti ništa, jer ja prijatelj s njim ne mogu bit, a uz to nemože jedna osoba voljeti za oboje. Uvijek sam mrzila taj dio, nikada mi nije išao na ruku, jer tada moraš pokazati da sada tebi više nije stalo, da te više ne zanima, da si jak, imati osmijeh na licu, a u sebi plakati. Po danu sam pokušavala zaokupiti misli nečim drugim i uspijevalo je, škola, praksa, prijatelji , kako kada ali ipak je, no, zato mi je noć bila najveći neprijatelj. Uvijek kada bih legla u krevet on bi se pojavio niotkud. Potpuno je vladao mojim mislima. Prolazili su dani, a ja sam sve više i više pokušavala davati doznanja i sebi i drugima da mi više nije stalo. Iz dana u dan bivalo je sve lakše i lakše, naravno nisam ga viđala, a kada bih ga ugledala srce bi mi počelo skakti kao malo dijete kada dobije čokoladicu. Odlučila sam ga ignorirati kako bih si olakšala. Nisam vjerovala ali uspjela sam, da, uspjela sam. Preboljela sam. Zaboravila. Krenula dalje. Nakon nekog vremena postala sam imuna na njegove poglede koji su ponovno počeli nakon dugog ignoriranja i pretvaranja s njegove strane, a ja sam i dalje igrala tu igru u kojoj sam htjela pobijediti, samo sam gledala naprijed i išla prema cilju. Htjela sam se okrenuti i vidjeti dali je on dobro, što radi, ali znala sam da bih samo jednim osvrtom iza sebe izgubila sve ovo što sam do sada tako gradila, sav moj trud bi pao u vodu. Kako je on? On je savršeno dobro. A ja? Ja sam nastavila dalje. Osjećaje sam malo stavila na čekanje i tek tada sam shvatila da nije vrijedan mog vremena, da je nebitan. Počela sam uživati u životu, zabavljati se, upoznavati nove dečke. Odlučila sam poslušati svoje prijatelje, bar po prvi puta u životu ne biti tvrdoglava. Nikada nisam bila ponosna i nikada mi nije ponos bio važniji od ljubavi i osjećaja, ali sada, sada je red bio na meni da povučem potez, da u sve ovo uključim ponos, da sada ja počnem povrijeđivati, da postanem ravnodušna i hladna. Odlučila sam mu pokazati što je mogao imati, samo da je znao na kojem mjestu tražiti. Samo da je malo iskoračio van iz tog svog svijeta u kojem su se nalazili ti „prekrasnih i preljepih“ ljudi. Gledajući ga shvatila sam da je ženskaroš i da samo mari za vanjski izgled, a da mu osobnos nije bitna. Svakim novim danom padao je u mojim očima sve niže i niže. Osjećala sam da mi više nije stalo. Nastavili smo igrati tu igru, pa tko duže izdrži, on ili ja. A na kraju, nitko nije izašao kao pobjednik. Prisiljavajući sebe da ignoriramo jedno drugo, tako smo prešli preko ljubavi, prisilili svoje osjećaje da nestanu, da se malo smanje. Više mi on i njegov lik nisu bili bitni. Ponašala sam se kao da on nije u prostoriji, da nepostoji. Iako smanjeni, ti osjećaji i dalje su bili tu, kvargu! Hoće li ikada nestati?! Narednih dana sve je bilo u nevjerojatno dobrom stanju. Osjećala sam se puno bolje i nekako, sretnije. Mislila sam da sam ga izbrisala zauvijek, a onda, onda sam se slučajno jedan dan, okrenula, a on je sjedio nasuprot mene na drugoj strani prostorije, gledao je u mene. Ostala sam zatečena tim njegovim pogledom,toplim pogledom punim topline, čežnje, tuge, straha, želje. Ljubavi. Tada sam osjetila nešto. Osjetila sam da se bude oni osjećaji koje sam zakopala duboko u sebi. Vratilo se sve ono od prije. Vratio se onaj dan kada sam ga prvi puta vidjela, poljubila, svaki pogled, onaj osmijeh. Sve, doslovno sve što smo imali! Ustala sam se, i otrčala u WC, zatvorila vrata i počela plakati. Nije mi bilo jasno zašto?! Zašto tek sada?! Zašto se tek sada opametio i shvatio sve ono što je odavno trebao shvatiti. Zašto baš sada kada sam ga skoro zaboravila? Zašto mi to radi?! A, valjda je to tipično za njih, tko će znati. Valjda prvo moraju glumiti face, povrijediti nas, odgurnuti od sebe, da bi na kraju shvatili da im je zapravo stalo. Ne znam. Ne shvaćam, vjerojatno nikada niti neću. Pričajući tako sama sa sobom zaboravila sam da sam već 10 minuta u WC- u. Popravila sam razmazanu šmiku i vratila se nazad. Sišla sam dolje i rekla prijateljima da me ništa ne pitaju, te ponovno plesala. Pravila sam se da mi nije ništa, da je sve u redu, a zapravo nije, ništa nije u redu!! Ništa nije kako treba! Da stvar bude gora, izašla sam van baš u trenutku kada su njega spominjali, ne može bolje!! Cijelo vrijeme su pričali o njemu, a ja sam se morala praviti kao da mi ne smeta. Nekoliko minuta kasnije čula sam da se netko približava, bio je on, baš kao što sam i mislila. Došao je do mene, pozdravio me i pitao možemo li razgovarati? Na to pitanje sam se razljutila, ni sama ne znam kako niti zašto, ali bila sam bijesna. Rekla sam: „Vidi. Ne znam zašto sada želiš razgovarati, jeli ti bilo potrebno sve ovo? Dali ti je stvarno trebalo toliko dugo, da shvatiš što osjećaš?! Nadam se da znaš da je prekasno za sve? Umorila sam se trčeći za tobom, umorila sam se od toga da pokušavam! Da se borim za nešto što nikada neću imati! Mislila sam da si drugačiji, da nisi kao ostali, ali prevarila sam se. Ne znam jesi li se tim ponašanjem pokušao uklopiti u društvo, jesi li mislio da ću zauvijek trčati za tobom? Glumiti budalu samo da bi tebi rastao ego? Jesi li namjerno glumio facu? Za tebe je sve ovo bila igra,zar ne? A dobro si znao, jako dobro si znao što osjećam prema tebi i rekla sam ti sve! Ma, zapravo nije ni bitno. Ti tek sada, nakon svega dolaziš i pokušavaš popraviti pokidano, odavno izgubljeno? Mislim da neće ići. Povrijedio si me tim svojim čudnim, nezainteresiranim i toplo-hladnim ponašanjem. U mojim očima ti više nisi isti, više te nama. Mislim da ti imaš nekakav problem sa samim sobom i da trebaš kartu za izgubljenu muškost. Sve što je bilo, ako je uopće i bilo prošlo je. Više mi nije važno. Sada ti stojiš na mome mjestu, sa istim pogledom koji sam ja imala. Sada ti osjećaš isto što i ja. Ne, ne mogu ti dati šansu. Ne mogu te još bolje upoznati, tj ne želim jer dovoljno si se dokazao kakav si zapravo. Ne želim ništa s tobom. Ne želim te više“. U tom trenutku me prekinuo i rekao rečenicu koju sam mislila da nikada neću čuti, rekao je: „ali, sviđaš mi se..tek sada to shvaćam, molim te, daj mi šansu..“. Nisam znala što da radim, što da kažem, ali jedno sam znala. Znala sam da ću požaliti zbog ovoga, pogledala sam ga ravno u oči i rekla: „Žao mi je, ali meni više nije stalo, više mi nije stalo. Prekasno je.“ Okrenula sam se i otišla. On je ostao stajati dok su svi gledali u njega. Bilo mi je žao, jer voljela sam ga, ali nisam mogla, jednostavno nisam mogla dopustiti da me opet povrijedi. Znam da sam rekla da mi više nije stalo, mislim, ne bi trebalo, ali boli, boli više nego sve ovo do sad. Nada, vjerovanje, propali pokušaji, sada se i ne čine tako propalima. Izgleda da su ipak vrijedili. Ali, prekasno. Nije se moralo ovako završiti, sve je moglo biti drugačije. I sada kao i na početku čekam da me prođe ovo. Ali, zar je bit u tome da sve prođe? Na kraju dolazi hladnoća, tišina i sjećanje. Sjećanje na početak, prokockanu šansu, na sve ono što je moglo biti, a nije. Shvatiš da ovo što je sada blesavo smiješno isto ono zbog čega si nekada plakao noćima. Shvatiš da sve što je nekada bilo važno više nije. Jednom mi je netko rekao: „Ako je strast, proći će. Ako ne prođe, ljubav je.“ Ja sam se samo nasmijala i rekla: „ Ma, odavno je prošlo!“, okrenula sam se i tiho prošaptala: „ljubav je...“.

20.04.2014.

Nda :/

Nisam te birala,to nikako,samo sam te pogledala jednom,a onda.Onda više nije bilo povratka.Zaglavila sam s ovim osjećajem.Osjećajem koji ne mogu definirati.Mogu li ga nazvati''ljubav''?Ja ne znam što da radim.Da te pustim ili da se borim?Jer znam da ako te pustim stalno ću se pitati:"Što bi bilo da sam ostala i borila se,da sam te nekako pokušala''osvojiti''?A ako bih ostala stalno bih se pitala:"Zašto si ostala kada ništa ne vrijedi,kada je sve uzalud?"Oh,kada bi se bar izjasnio što zapravo osjećaš,kada bi bar rekao glasno i jasno što misliš da mi olakšaš,bar malo.Ili kada bih bar ja mogla čitati misli,pa da pročitam tvoje misli kada me netko spomene.No ništa od toga. Jer ipak,ja nisam od onih cura koje imaju sve što požele.Ja se uvijek za ono što želim prvo moram izmučiti i to jako dobro,samo vrijedi li ovaj put isto? Ima li smisla trošiti vrijeme na tebe?Jesi li vrijedan toga?Milijun pitanja,a ni jednog odgovora,nažalost.No navikla sam se.Moje želje se nikada ne ostvaruju.Zašto bi sad bilo drugačije,zašto bi bilo posebno? Navikla sam se na to,ali nisam se navikla na jednu stvar.Na to da.Da ti nikada nećeš biti moj,da te nikada neću moći zagrliti,poljubiti,dodirnuti bar na tren.Da ti nikada neću moći reći:''Volim te''. Da neće biti zezanja,smijanja,da ti mene,a ja tebe tješim kada dođu ona tužna vremena.Nisam,ali moram,moram se pomiriti s tim i prihvatiti tu okrutnu,glupu i bolnu istinu,koja se zove ŽIVOT! Ja tebe ne mogu natjerati da me voliš,da ti se svidim,ako ti tako ne osjećaš.Ne,ne mogu.Kada ugasim svijetlo,legnem u krevet i kada zatvorim oči nestane sve ovo,ostaneš samo ti,tvoj lik i moja mašta.A u mojoj mašti mi smo zajedno,smijemo se,zezamo se.A ujutro.Sve nestaje.Ta magija nestane,moja sreća, sve... Vratim se u surovu stvarnost. Stvarnost u kojoj nema tebe,niti će te ikada biti.I na kraju svi mi imamo neke neostvarene želje,želje koje smo željeli svim svojim srcem,a one se nisu ostvarile.Eto,ti ćeš ostati moja neostvarena želja.Zauvijek ćeš ostati u mom srcu,na neki način dio mene iako nikada ni nisi bio dio mene,ali moje srce će ti pripadati na neki čudan način,meni nerazumljiv.Ti ćeš uvijek kako god bilo imati mjesto u mom srcu.Mislim da sam sada na kraju shvatila onaj osjećaj,mislim da se zove ljubav,jer kada nekoga voliš onda ga pustiš da bude sretan,pa makar i bez tebe.Eto.Ja te puštam i želim ti sve najbolje.Život ide dalje.Tvoj sa nekim sretnijim i boljim,a moj ide dalje bez tebe.Malo tužniji.Sjeti me se ponekad,onako prijateljski bar.

10.02.2014.

:D

Izgubiti sebe je najopasnije, pokušavala me podučiti kad sam bila mlađa. Izgubiš li nešto drugo, to možeš uvijek nanovo osvojiti - ali ako izgubiš sebe, tko će te ići tražiti? Dok su druge majke upozoravale svoje kćeri na silovatelje, neželjene trudnoće i spolne bolesti, ona je mene uvijek upozoravala da ne izgubim sebe zbog nekoga.

03.02.2014.

Draga kćeri

Sada još nisam ostario, a kada me budeš vidla takvog, budi strpljiva sa mnom i pokušaj me razumjeti. Ako se zaprljam u vrijeme ručka, i ako se ne mogu sam obući, budi strpljiva… Sjeti se sati, koje sam potrošio, dok sam te tome naučio. I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvijek iznova, nemoj me prekidati… Saslušaj me! Kada si bila malena, morao sam ti istu priču čitati uvijek iz početka, prije no što si utonula u san. Ako se ne budem želio kupati, ne ismijavaj me i ne vrijeđaj… Sjeti se kako sam te morao loviti i izmišljati hiljade razloga, da bi ušla u kadu. Kad opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me gledati s podsmjehom na licu… Ja sam tebe naučio mnogo stvari: pravilno jesti, pravilno se obući, suočiti se sa životom… Ako nekad u razgovoru zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se prisjetim… i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati. Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor, već to, da sam s tobom i da me znaš saslušati… Ako ne budem želio jesti, nemoj me prisiljavati da jedem… Sam znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne… Kada mi umorne noge više neće dozvoljavati da hodam, pruži mi ruku… jednako kao što sam je ja pružao tebi, kada si načinila prve korake. I ako ti jednom kažem, da više ne želim živjeti, da želim umrijeti, ne ljuti se na mene…jednog dana ćeš razumjeti. Pokušaj shvatiti da se u starosti ne živi, već se preživljava. Jednom ćeš spoznati, da sam ti usprkos svim učinjenim greškama, želio samo najbolje i pokušao sam te pripremiti na putovanje života. Ne žalosti se, ne ljuti se i ne osjećaj se bespomoćan, kada me budeš gledala pored sebe takvog. Budi pored mene i pokušaj me razumjeti i pomoći mi… tako kao što sam ja pomagao tebi, kada si počela živjeti. Budi mi oslonac, pomozi mi zaključiti putovanje s ljubavlju i strpljivošću… Vratiću ti osmjehom i neizmjernom ljubavlju, koju sam oduvijek čuvao za tebe. Volim te kćeri, Tvoj tata!

03.02.2014.

Majka :*

Kad se sjetim sebe i svog djetinjstva, opisala bih ga kao prelijepg bijelg goluba. Letio je kuda god je htio, bio najslobodniji i najvoljeniji od strane svih. Al' niko nije znao da je ispod svojih lijepih bijelih krila golub krio jednu crnu mrlju, crnu ranu. Golub je imao ljubav svoje majke, ali nikad zaštitu od svog oca. Svaki dan se pitao: "Je l' sam ja kriv nešto? Je l' ima drugih koji se ovako osjećaju kao ja?". Svoju bol je čuvao za sebe, dostojno i ponosno. Ljudi nisu znali šta ga boli, jer je spolja bio besprekorno lijep, ali je u sebi nosio ruševine. Nikome golub nije pričao ništa, jer je shvatio vremenom da cijeni majcinu ruku koja je u mnogo slučajeva znala biti jače od dvije muške.

03.02.2014.

Prije tocno 43 godine rodilo se bice koje volim najvise na svijetu,MAMA.Dugo sam razmisljala sta da ti kupim za rodendan jer ti kao najveci dar ne mogu pokazati koliko mi puno znacis,ali sada kad bolje razmislim cemu darovi?Uvijek si govorila da ti nista ne kupujem samo da budem sa tobom.Kako sam dugo razmisljala sta da ti poklonim odlucila sam da cu ti darovat ljubav,srecu i rijeci jer rijecima ti najvise dokazujem sve.Nisam znala kako bi zapocela pisat jer je tesko. Ne znam,sjecas li se jedno ljeto kada sam bila manja(prije 3-4 godine),lezale smo na plazi,pricale,smijale se,suncale,gledale zalazak sunca i ti si bila neopisivo sretna.Tada sam mislila da si najsretnija osoba na ovom svijetu,ali sad kad te gledam u posljednjih par mjeseci osjetim da si sretnija nego ikad,pa cak i od toga dana kad sam mislila.Gledale smo u more i smetale su nam zrake sunca sta su se odbijale u more,ali nama to nije smetalo mi smo uzivale.Tad si me lagano zagrlila i drzala si me u krilu i tad sam mislila da ces me zauvijek tak drzat i da cu zauvijek osjetiti onaj tvoj poseban miris,onaj majcinski.Sigurno se sada prisjecas kad je to bilo,ali ako se ne sijecas ne razbijaj glavu,samo kreni dalje i citaj. Nikada nisi otisla spavat a da mi nisi dala poljubac i to nikada necu zaboravit.Ne mogu ti opisat koliko me veseli kada zajedno gledamo televiziju,idemo u kupovinu,secemo,a tek kada zajedno kuhamo(znam nisam dobra kuharica) ,naucit cu,ali ipak si ti najbolja kuharica za mene.Ne znas samo koliko me puta zivciralo kada smo uzivale same i znao je brat doc i pokvarit nase uzivanje,ali to je ipak moj brat i hvala ti na tome!Na tome sta imam njega. Kad si bila neko vrijeme u bolnici meni je to trajalo vjecno,sto godina.Previse je i 1 sekunda neprovedena sa tobom.Znam,u zadnje vrijeme mi se prilagodavas sto vise mozes i cijenimm to,samo sta to ne znam previse pokazat.Puno puta sam te rastuzila,borila si se za mene,povrijedila druge ljude radi mene,ali ja samo zelim tebe vidjeti nasmijanu jer to ti najbolje prstaje i ti to najvise zasluzujes. Hvala ti sta mi dopustas da budem slobodna,nekada drugacija i ne svoja,ali znam da ces za mene napraviti sve.Hvala sta si na najbolji nacin napravila od mene dobru osobu i najvise sta si uopce napravila ovakvu osobu od mene. Ti si moja ptica.Da li znas zasto?Zato sto uvijek letis iznad svih i slobodna si.A takva si bas ti kad si samnom.Ti si vedra kao mjesec,ti si snazna kao ruza,ti si jaka kao vjetar,ti si topla kao sunce,ti si kao voda uvijek me guras napred.Ima toliko stvari sa kojima bi te mogla usporedit ali to nista ne znaci jer samo ja to vidim i samo ja to mogu opisat.Ne znam kako bi ti zahvalila sto me trpis vec 16 godina,a brata 18,sto se toliko boris za nas,i kad padnes dignes se zbog nas. Nikad necu razumijet od kud ti tolika snaga da prozivis sve ovo.Od kuda ti i nakon svega toliko smijeha i ravnodusnosti.Zato ti se jako divim i uvijek kad padnem dignem se jer se sijetim koliko si ti puta pala i uzdigla se.I tada tek shvatim od kuda ti tolika snaga.Zato se nadam tj. ti moras i hoces dozivjet stotu,a ja se nadam i 101 Znas da uvijek pisem bez nekog poretka i kad imam rijeci uvijek pisem pa tak i sad.I stigla sam do kraja.Nadam se da sam ti barem nekim malim djelo pokazala i docarala koliko te volim i koliko mi znacis i zato ti hvala na svemu!!!!! Mama,sretan ti rodendan i nadam se da ces se ovog uvijek sjecat I da znas zelim jednog dana biti ti!!!!!!! P.S.-Kada je mama procitala plakala je od srece :)

03.02.2014.

...

Kako sam? Jel' te stvarno zanima? Jer većina njih pita samo radi reda. Ako ti napišem onako ironično da sam dobro, hoćeš li pomisliti bar na trenutak da mi je potrebna pomoć? Jer znaš jebeno mi je dosta svega. Lažnih prijatelja, dosta mi je lažno se smijati. Umorna sam. Ponekad se osjećam kao najsretnija osoba na svijetu, a onda drugog trenutka kao da nemam nikoga oko sebe. Nikog tko će, ako me ne bude 2-3 dana zapitati se gdje sam. Nemam nikoga kome je zaista stalo. Treba mi netko za malo nježnosti, nekoga tko će znati sve o meni a gledati me na isti način. Nekog tko će prihvatit moju prošlost i vjerovati u moju sadašnjost. Samo tražim tu jednu osobu, koju kako mi se čini imaju svi osim mene. Ne želim više da se osjećam usamljeno, ne mogu. Previše me boli. Mlada sam za ovoliko boli i znam da ovo sve prolazi, ali ova bol nikako da prođe... Zar ne mogu ove momente podijeliti s nekim? S nekim kome je zaista stalo? Svi imaju nekoga osim mene. I onda samo šutim a nekoga bi zvala, da kažem da sam loše, da sam psihički pala, ali onda sjedim sama na krovu jer što bi zvala ljude koji mene ne zovu? A bili su mi dragi, bili su mi najbliži, koliko sam ih voljela ne možeš ni da zamisliš...

12.01.2014.

....

Danas sam bila nakon dugo vremena u prirodi.Sjedila sam sama u šumi i razmišljala.Priroda mi je svojom umirenosti dala poticaj na razmišljanje.Nisam prestala razmišljati.Ponekad se zapitaš zašto je sve uvijek dobro i onda pada u vodu nakon toliko godina stvaranja.Da li ste ikada gledali sapunice pa kada ste vidjeli kako se ljudi ponašaju,koliko prevara samo ima i onda poželiš da ti se tako desi i da imaš neke radnje u svom životu,a onda kada se to desi zapitaš se što ti je prije nedostajalo u životu?Bilo je puno ljubavi,mira,slobode,a sada je sve to nestalo.Nešto što si gradio godinama,preko noći je palo u vodu i zapitaš se što si ti tome kriv.Jednostavno kada imaš nešto bitno u životu ne puštaj to i ne misli na neke nepotrebne stvari.Uživaj u tome što imaš jer doći će dan kada ćeš i to izgubiti.


Stariji postovi

<< 06/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
2477

Powered by Blogger.ba