Tuga

Dobrodošli na moj blog

09.05.2014.

Odavno je prošlo(valjda)

Sjedeći ovako na ovaj kišni proljetni dan, razmišljajući o onome što je moglo biti, a nije, kroz glavu mi prolaze neke stare slike i jedna osoba koju vidim jasno kao da stoji točno ispred mene. Smeđa kosa,plave či, visok, stasit, zgodan s prodornim pogledom koji obara s nogu, preljepo lice, preslatki osmijeh. Dečko iz snova. San skoro svake djevojke. Imala sam prilike sresti takvog dečka, ali samo na kratko, jer žurilo mu se u nečiji drugi život, pa se nije mogao zadržati u mom. Bio je samo u prolazu. Kasno sam shvatila da se neće zadržati tu iako je imao razlog ili sam bar ja tako mislila. U početku nisam bila tako oduševljena tim prekrasnim stvorenjem, ali onda, onda sam jedan dan samo njega tražila, a kada ga ne bih našla dan bih provela s tužnim izrazom na licu. Mislila sam da je prolazna faza i da će brzo proći, ali nije, nije to bila samo prolazna faza, bilo je nešto više, nešto jače. Nakon nekog vremena shvatila sam da mi se sviđa, svakim danom sve više, više, više i više. Bio je moja jedina želja i zadnja misao kada bih na kraju dana legla u krevet. Samo sam o njemu mislila, a nisam ga ni poznavala, hah kako ironično! Pokušala sam poduzeti nešto u vezi toga, pa sam pokušala uspostaviti kontakt s njim, ali bezuspješno. Svaki puta kada bih pokušala, on je bio hladan i nezainteresiran. Nisam to htjela vidjeti i prihvatiti, tražila sam razne izgovore, opravdanja, pa sam nastavila, pokušavala sam, a svi prijatelji su mi govorili da je uzalud, da to nije dečko za mene, da me ne zaslužuje, da ja zaslužujem nekoga puno boljeg od njega. Sve sam ja to vidjela što je najgore od svega, shvatila, i znala prije njih, ali nisam mogla odustati, vidjeti, a to je ono najgore. Znaš nešto, a ne želiš to prihvatiti, ne želiš se pomiriti s tim. I onda počinje onaj najgori dio. Prvo se nadaš da je njemu negdje duboko stalo do tebe kao tebi do njega, a nije, jer on zna što ti osjećaš, a nije ga briga. A onaj drugi dio je taj gdje ti shvatiš sve to, napokon „progledaš“ i počneš se miriti s činjenicom da od toga nikada neće biti ništa, jer ja prijatelj s njim ne mogu bit, a uz to nemože jedna osoba voljeti za oboje. Uvijek sam mrzila taj dio, nikada mi nije išao na ruku, jer tada moraš pokazati da sada tebi više nije stalo, da te više ne zanima, da si jak, imati osmijeh na licu, a u sebi plakati. Po danu sam pokušavala zaokupiti misli nečim drugim i uspijevalo je, škola, praksa, prijatelji , kako kada ali ipak je, no, zato mi je noć bila najveći neprijatelj. Uvijek kada bih legla u krevet on bi se pojavio niotkud. Potpuno je vladao mojim mislima. Prolazili su dani, a ja sam sve više i više pokušavala davati doznanja i sebi i drugima da mi više nije stalo. Iz dana u dan bivalo je sve lakše i lakše, naravno nisam ga viđala, a kada bih ga ugledala srce bi mi počelo skakti kao malo dijete kada dobije čokoladicu. Odlučila sam ga ignorirati kako bih si olakšala. Nisam vjerovala ali uspjela sam, da, uspjela sam. Preboljela sam. Zaboravila. Krenula dalje. Nakon nekog vremena postala sam imuna na njegove poglede koji su ponovno počeli nakon dugog ignoriranja i pretvaranja s njegove strane, a ja sam i dalje igrala tu igru u kojoj sam htjela pobijediti, samo sam gledala naprijed i išla prema cilju. Htjela sam se okrenuti i vidjeti dali je on dobro, što radi, ali znala sam da bih samo jednim osvrtom iza sebe izgubila sve ovo što sam do sada tako gradila, sav moj trud bi pao u vodu. Kako je on? On je savršeno dobro. A ja? Ja sam nastavila dalje. Osjećaje sam malo stavila na čekanje i tek tada sam shvatila da nije vrijedan mog vremena, da je nebitan. Počela sam uživati u životu, zabavljati se, upoznavati nove dečke. Odlučila sam poslušati svoje prijatelje, bar po prvi puta u životu ne biti tvrdoglava. Nikada nisam bila ponosna i nikada mi nije ponos bio važniji od ljubavi i osjećaja, ali sada, sada je red bio na meni da povučem potez, da u sve ovo uključim ponos, da sada ja počnem povrijeđivati, da postanem ravnodušna i hladna. Odlučila sam mu pokazati što je mogao imati, samo da je znao na kojem mjestu tražiti. Samo da je malo iskoračio van iz tog svog svijeta u kojem su se nalazili ti „prekrasnih i preljepih“ ljudi. Gledajući ga shvatila sam da je ženskaroš i da samo mari za vanjski izgled, a da mu osobnos nije bitna. Svakim novim danom padao je u mojim očima sve niže i niže. Osjećala sam da mi više nije stalo. Nastavili smo igrati tu igru, pa tko duže izdrži, on ili ja. A na kraju, nitko nije izašao kao pobjednik. Prisiljavajući sebe da ignoriramo jedno drugo, tako smo prešli preko ljubavi, prisilili svoje osjećaje da nestanu, da se malo smanje. Više mi on i njegov lik nisu bili bitni. Ponašala sam se kao da on nije u prostoriji, da nepostoji. Iako smanjeni, ti osjećaji i dalje su bili tu, kvargu! Hoće li ikada nestati?! Narednih dana sve je bilo u nevjerojatno dobrom stanju. Osjećala sam se puno bolje i nekako, sretnije. Mislila sam da sam ga izbrisala zauvijek, a onda, onda sam se slučajno jedan dan, okrenula, a on je sjedio nasuprot mene na drugoj strani prostorije, gledao je u mene. Ostala sam zatečena tim njegovim pogledom,toplim pogledom punim topline, čežnje, tuge, straha, želje. Ljubavi. Tada sam osjetila nešto. Osjetila sam da se bude oni osjećaji koje sam zakopala duboko u sebi. Vratilo se sve ono od prije. Vratio se onaj dan kada sam ga prvi puta vidjela, poljubila, svaki pogled, onaj osmijeh. Sve, doslovno sve što smo imali! Ustala sam se, i otrčala u WC, zatvorila vrata i počela plakati. Nije mi bilo jasno zašto?! Zašto tek sada?! Zašto se tek sada opametio i shvatio sve ono što je odavno trebao shvatiti. Zašto baš sada kada sam ga skoro zaboravila? Zašto mi to radi?! A, valjda je to tipično za njih, tko će znati. Valjda prvo moraju glumiti face, povrijediti nas, odgurnuti od sebe, da bi na kraju shvatili da im je zapravo stalo. Ne znam. Ne shvaćam, vjerojatno nikada niti neću. Pričajući tako sama sa sobom zaboravila sam da sam već 10 minuta u WC- u. Popravila sam razmazanu šmiku i vratila se nazad. Sišla sam dolje i rekla prijateljima da me ništa ne pitaju, te ponovno plesala. Pravila sam se da mi nije ništa, da je sve u redu, a zapravo nije, ništa nije u redu!! Ništa nije kako treba! Da stvar bude gora, izašla sam van baš u trenutku kada su njega spominjali, ne može bolje!! Cijelo vrijeme su pričali o njemu, a ja sam se morala praviti kao da mi ne smeta. Nekoliko minuta kasnije čula sam da se netko približava, bio je on, baš kao što sam i mislila. Došao je do mene, pozdravio me i pitao možemo li razgovarati? Na to pitanje sam se razljutila, ni sama ne znam kako niti zašto, ali bila sam bijesna. Rekla sam: „Vidi. Ne znam zašto sada želiš razgovarati, jeli ti bilo potrebno sve ovo? Dali ti je stvarno trebalo toliko dugo, da shvatiš što osjećaš?! Nadam se da znaš da je prekasno za sve? Umorila sam se trčeći za tobom, umorila sam se od toga da pokušavam! Da se borim za nešto što nikada neću imati! Mislila sam da si drugačiji, da nisi kao ostali, ali prevarila sam se. Ne znam jesi li se tim ponašanjem pokušao uklopiti u društvo, jesi li mislio da ću zauvijek trčati za tobom? Glumiti budalu samo da bi tebi rastao ego? Jesi li namjerno glumio facu? Za tebe je sve ovo bila igra,zar ne? A dobro si znao, jako dobro si znao što osjećam prema tebi i rekla sam ti sve! Ma, zapravo nije ni bitno. Ti tek sada, nakon svega dolaziš i pokušavaš popraviti pokidano, odavno izgubljeno? Mislim da neće ići. Povrijedio si me tim svojim čudnim, nezainteresiranim i toplo-hladnim ponašanjem. U mojim očima ti više nisi isti, više te nama. Mislim da ti imaš nekakav problem sa samim sobom i da trebaš kartu za izgubljenu muškost. Sve što je bilo, ako je uopće i bilo prošlo je. Više mi nije važno. Sada ti stojiš na mome mjestu, sa istim pogledom koji sam ja imala. Sada ti osjećaš isto što i ja. Ne, ne mogu ti dati šansu. Ne mogu te još bolje upoznati, tj ne želim jer dovoljno si se dokazao kakav si zapravo. Ne želim ništa s tobom. Ne želim te više“. U tom trenutku me prekinuo i rekao rečenicu koju sam mislila da nikada neću čuti, rekao je: „ali, sviđaš mi se..tek sada to shvaćam, molim te, daj mi šansu..“. Nisam znala što da radim, što da kažem, ali jedno sam znala. Znala sam da ću požaliti zbog ovoga, pogledala sam ga ravno u oči i rekla: „Žao mi je, ali meni više nije stalo, više mi nije stalo. Prekasno je.“ Okrenula sam se i otišla. On je ostao stajati dok su svi gledali u njega. Bilo mi je žao, jer voljela sam ga, ali nisam mogla, jednostavno nisam mogla dopustiti da me opet povrijedi. Znam da sam rekla da mi više nije stalo, mislim, ne bi trebalo, ali boli, boli više nego sve ovo do sad. Nada, vjerovanje, propali pokušaji, sada se i ne čine tako propalima. Izgleda da su ipak vrijedili. Ali, prekasno. Nije se moralo ovako završiti, sve je moglo biti drugačije. I sada kao i na početku čekam da me prođe ovo. Ali, zar je bit u tome da sve prođe? Na kraju dolazi hladnoća, tišina i sjećanje. Sjećanje na početak, prokockanu šansu, na sve ono što je moglo biti, a nije. Shvatiš da ovo što je sada blesavo smiješno isto ono zbog čega si nekada plakao noćima. Shvatiš da sve što je nekada bilo važno više nije. Jednom mi je netko rekao: „Ako je strast, proći će. Ako ne prođe, ljubav je.“ Ja sam se samo nasmijala i rekla: „ Ma, odavno je prošlo!“, okrenula sam se i tiho prošaptala: „ljubav je...“.

<< 05/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
5049

Powered by Blogger.ba